Jermenija i Azerbejdžan: Autostopom po Nagorno-Karabahu - u fotografijama

Putnik i fotograf Konstantin Novaković obišao je 2014. godine Nagorno-Karabah, oblast u Kavkazu koje je u središtu višedecenijskog sukoba Jermenije i Azerbejdžana. Sa padom Sovjetskog saveza, početkom 1990-ih godina, izbija prvi rat između ove dve zemlje oko sporne teritorije. Desetina hiljada ljudi tada gubi živote, milioni su napustili domove, a Azerbejdžan gubi kontrolu nad Nagorno-Karabahom i okolnim teritorijama - ostaju zvanično u sastavu zemlje, ali njima upravljaju etnički Jermeni. Posle rata koji je Jermenija izgubila u jesen 2020. godine, te teritorije vraćaju se pod kontrolu Azerbejdžana. „Imao sam priliku da se iz prve ruke uverim da pored hronološke podudarnosti sukoba na Kavkazu i u bivšoj Jugoslaviji postoje sličnosti među narodima Balkana i Zakavkazja kojih nismo svesni", priseća se Novaković posete ovom regionu godinama pre poslednjeg sukoba.

Pogled na Agdamski region sa brda na kojem se nalazi arheološki lokalitet Tigranakert

Autor fotografije, Konstantin Novaković/BBC

Potpis ispod fotografije, Pogled na Agdamski region sa brda na kojem se nalazi arheološki lokalitet Tigranakert iz helenističkog perioda. U podnožju je tvrđava Šahbulag koja datira iz 18. veka, a na horizontu linija razdvajanja sa Azerbejdžanom. Prošlogodišnjim sporazumom o prekidu vatre čitava oblast pripala je Azerbejdžanu, dok su artefakti iz Tigranakertskog muzeja, koji se nalazio u tvrđavi, iseljeni pre predaje 20. novembra 2020.
Ruševine Agdama

Autor fotografije, Konstantin Novaković/BBC

Potpis ispod fotografije, Ruševine Agdama, takozvane „Kavkaske Hirošime“ koji su jermenske snage osvojile tokom Prvog rata u Nagorno-Karabahu 1993. Ovaj, nekada dominantno Azerski grad tada je pretrpeo ogromna razaranja, a tokom skoro tri decenije koliko se nalazio pod jermenskom kontrolom bio je napušten. U maju ove godine predstavljeni su planovi za obnovu Agdama, nakog čega ga je posetio i azerbejdžanski predsednik Ilham Alijev, zvanično objavivši početak rekonstrukcije.
Možda najpoznatiji simbol razaranja Agdama je Saborna džamija

Autor fotografije, Konstantin Novakovic/BBC

Potpis ispod fotografije, Možda najpoznatiji simbol razaranja Agdama je Saborna džamija, jedina građevina koja nije porušena tokom ratnih 1990-ih. Izgrađena u drugoj polovini 19. veka, predstavlja tipičnu šiitsku sakralnu građevinu ovog regiona. U vreme dok je bila u sastavu takozvane 'Nagornokarabaške Republike' bilo je moguće popeti se na oba minareta, sa kojih se pruža najbolji pogled na „grad duhova“ te je postala svojersna atrakcija među retkim posetiocima.
Prizor zapuštenog enterijera džamije u Agdamu

Autor fotografije, Konstantin Novaković/BBC

Potpis ispod fotografije, Prizor zapuštenog enterijera džamije u Agdamu odigrao je važnu propagandnu ulogu i dodatno podstakao antijermenski sentiment među Azerbejdžancima. Naime, nakon što su se pojavile fotografije na kojima se vide krave u unutrašnjiosti džamije, azerbejdžanski mediji počeli su da pišu kako se preostale džamije u Nagorno-Karabahu koriste kao štale, dodatno razljutivši domaću javnost. Nakon što je Agdam pripojen Azerbejdžanu na osnovu sporazuma o prekidu vatre prošlog novembra, u njoj je prvi put klanjan džuma namaz posle 28. godina.
M-11

Autor fotografije, Konstantin Novaković/BBC

Potpis ispod fotografije, Pored Lačinskog koridora koji povezuje Stepanakert sa Gorisom u Jermeniji, a koji predstavlja glavni i magistralni putni pravac, sve do prošlogodišnjeg sukoba alternativno se do Vardenisa u Jermeniji moglo doći putem M-11 preko manastira Dadivank. Nakon presecanja Lačinskog koridora, ovaj put u izuzetno lošem stanju postao je jedina komunikacije sa Jermenijom, a nakon potpisivanja sporazuma o prekidu vatre kojim je Kelebdžarska oblast kroz koju put većim delom prolazi pripala Azerbejdžanu, svet su obišli snimci lokalnog stanovništva koje se povlači prema Jermeniji, paleći kuće za sobom.
Manastir Dadivank

Autor fotografije, Konstantin Novaković/BBC

Potpis ispod fotografije, Manastir Dadivank jedan je od najpoznatijih manastira Jermenske apostolske crkve u Nagorno-Karabahu i svakako najznačajnijih spomenika kulture. Ovaj manastir, koji se prvi put pominje u 9. veku osnovao je sveti Dadi, učenik apostola Tadeja, a bio je napušten tokom svojetskog perioda. Obnovljen je 2004. zahvaljujući donacijama Jermena iz dijaspore. Obzirom da pripada Kelebdžarskoj oblasti, Dadivank je pripao Azerbejdžanu, ali obzirom na njegov značaj i potencijalnu ugroženost oko njega su raspoređeni pripadnici Mirovnih snaga Ruske Federacije.
Freska u crkvi manastira Dadivank

Autor fotografije, Konstantin Novaković/BBC

Potpis ispod fotografije, Freska u crkvi manastira Dadivank koja prikazije Svetog Nikolu sa Hristom i Bogorodicom nastala krajem 13. veka i svedoči o vrhunskim dometima jermenske umetnosti srednjeg veka. Tokom 2014. i 2015, angažovani su italijanski restauratori, kako bi povratili autentični izgled živopisa. Šira javnost je za manastir Dadivank saznala zahvaljujući igumanu Hovhanesu, odnosno njegovoj fotografiji na kojoj je prikazan sa kalašnjikovom, koja je prošle godine obišla svet. Uprkos odlučnosti da po svaku cenu odbrani manastir, iguman je nakon potpisivanja sporazuma o prekidu vatre organizovao prenošenje manastirskih artefakata u Jermeniju.
Žena se moli nakon što je zapalila sveću unutar manastira Gandzasar.

Autor fotografije, Konstantin Novaković/BBC

Potpis ispod fotografije, Žena se moli nakon što je zapalila sveću unutar manastira Gandzasar. Ovaj manastir iz 13. veka u sastavu Arcaške eperhije bez sumnje predstavlja najznačajniji primer jermenske sakralne arhitekture na području Nagorno-Karabaha. Jermeni, koji su među prvim narodima koji su prihvatili hrišćanstvo kod nas se često pojednostavljeno percipiraju kao „pravoslavci“. Jermenska apostolska crkva jedna je od drevnoistočnih, monofizitskih crkava koje nisu prihvatile odluke Četvrtog vaseljenskog sabora u Halkedonu, što je ključna razlika u odnosu na pravoslavne crkve koje su prihvatile odluke svih sedam vaseljenskih sabora.
Gandzasar

Autor fotografije, Konstantin Novaković/BBC

Potpis ispod fotografije, Za razliku od Dadivanka, Gandzasar se nalazi na teritoriji koja je ostala pod jermenskom kontrolom nakon prošlogodišnje izmene granica Nagorno-Karabaha. Ovaj spomenik kulture poznat po bogatoj ornamentaciji kamene plastike predstavlja prvorazrednu atrakciju. U azerbejdžanskim izvorima se često mogu naći revizionističke trvdnje, prema kojima je manastir bio u sastavu Kavkaske Albanije, hrišćanske srednjovekovne države koja se nalazila na teritoriji današnjeg Azerbejdžana.
tvrđava u Askeranu

Autor fotografije, Konstantin Novaković/BBC

Potpis ispod fotografije, Stari sovjetski kamion, uobičajeni prizor na drumovima Nagorno-Karabaha pred zidinama tvrđave u Askeranu. Ovaj gradić koji se danas nalazi na krajnjem istoku regiona i blizu je linije razdvajanja sa Azerbejdžanom je uoči sukoba devedesetih bio dominantno naseljen jermenskom populacijom. Upravo ovde su još 1988. izbili sukobi Azerbejdžanaca iz susednog Agdama i lokalnog stanovništva, što je bio okidač za ratne sukobe koji su usledili.
Sovjetski stambeni blokovi poznati kao „hruščovke” u Šuši

Autor fotografije, Konstantin Novaković/BBC

Potpis ispod fotografije, Sovjetski stambeni blokovi poznati kao „hruščovke” u Šuši, gradu čijim padom je okončan prošlogodišnji rat u Nagorno-Karabahu. Danas u ovom gradu od velikog istorijskog i kulturnog značaja kako za Azerbejdžance tako i Jermene više nema jermenskog stanovništva, a u međuvremenu su se pojavili brojni dokazi o sistematskom uništavanju jermenskog materijalnog nasleđa. Istovremeno, Azerbejdžan je započeo ubrzano obnavljanje grada prema kojem gradi i novi autoput iz pravca Fizulija kako bi ga povezao sa ostatkom zemlje.
Pogled na centar Šuše sa jednog od minareta Gevhar Agine džamije

Autor fotografije, Konstantin Novaković/BBC

Potpis ispod fotografije, Pogled na centar Šuše sa jednog od minareta Gevhar Agine džamije koje je pretrpela oštećenja tokom Bitke za Šušu 1992. Neposredno pre izbijanja najnovijeg sukoba završena je njena obnova. Osim simboličkog, Šuša ima i veliki strateški značaj pre svega zbog svog položaja na stenovitoj visoravni sa koje se kao na dlanu vidi Stepanakert kao i dobar deo Nagorno-Karabaha.
Prizor iz „rinoka“ u centru Stepanakerta, glavnog grada međunarodno nepriznate Republike Arcah

Autor fotografije, Konstantin Novaković/BBC

Potpis ispod fotografije, Prizor iz „rinoka“ u centru Stepanakerta, glavnog grada regiona Nagorno-Karabah, sa ponudom svežeg voća, povrća i domaćih proizvoda. Rinok je opšteprohvaćeni naziv za pokrivenu zelenu pijacu u postsovjetskim državama, preuzet iz ruskog jezika.
Džingalov hac

Autor fotografije, Konstantin Novaković/BBC

Potpis ispod fotografije, Džingalov hac je tradicionalno jermensko jelo sa područja Nagorno-Karabaha i Sjunika, najjužnije pokrajine u Jermeniji. Sastoji se od lavaša, tankog kavkaskog hleba filovanog mešavinom lokalnih trava i zelenog povrća. Varijacije ovog jela mogu se naći širom regiona.
Ulaz u popularni restoran „Sfinga“ u obliku sfinge u centru Stepanakerta.

Autor fotografije, Konstantin Novaković/BBC

Potpis ispod fotografije, Ulaz u popularni restoran „Sfinga“ u obliku sfinge u centru Stepanakerta. Ovakav tip ekstravagancije i divlje gradnje uobičajena je pojava u državama bivšeg Sovjetskog Saveza.
Tankovanje autobusa na improvizovanoj benzinskoj pumpi u Lačinskom koridoru

Autor fotografije, Konstantin Novaković/BBC

Potpis ispod fotografije, Tankovanje autobusa na improvizovanoj benzinskoj pumpi u Lačinskom koridoru, glavnom pravcu koji povezuje Narogno-Karabah sa Jermenijom. Kako je glavni pravac napredovanja azerbejdžanskih snaga bio usmeren ka presecanju strateškog puta (M-12) i osvajanju Šuše, jedina veza Nagorno-Karabaha sa Jermenijom, a ujedno i pravac povlačenja civilnog stanovništva je tokom poslednjih dana rata postao je alternativni pravac M-11 koji koji vodi preko Manastira Dadivank. Nakon potpisivanja Sporazuma o prekidu vatre 9. Novembra 2020, Lačinski koridor širok 3.1 kilometara, zvanično je deo Azerbejdžanske pokrajine Lačin i kontrolišu ga Mirovne snage Ruske Federacije.